Ivan Princip mirovinu je zaradio u Frankfurtu ne mijenjajući preduzeće pune 34 godine. Kako firmi, tako je vjeran i rodnom kraju. Svaki Božić, kad može, dočekuje u selu Kovačevići na Plehanu.

„Srce me vuče na Plehan, da budem ovdje.  Mogao bih malo i u Zagreb, tamo gdje su sinovi i unučad, ali volio bih resto života provesti ovdje “ – pokazuje rukom na veliki kompleks franjevačkog samostana.

Božićna misa pod šatorom

Atmosfera je kao izrežirana za najveću katoličku noć. Snijeg pada, pas tornjak se igra oko nogu gostiju mahom pristiglih iz Hrvatske, Njemačke, Austrije, Švajcarske, pozdravi i čestitke na sve strane...

„Plehanska župa imala je 8 tisuća vjernuika i 2 tisuće kuća, u njoj do sada nije popravljeno ni 200 kuća. Totalno je uništena infrastruktura, objekti, kuće, i ako u obzir uzmemo političku situaciju – ljudi su otišli iz Bosne i Hercegovine, a trebaju se vratiti u Republiku Srpsku, onda vidite šta ovdje znači priča o povratku“ – govori gvardijan župe fra Mirko Filipović.

Doviđenja do Uskrsa

Priče o povratku u ovaj kraj koji je nakda bio nastanjen uglavnom hrvatskim stanovništvom, različite su koliko i oni koji ih pričaju. Lucija Katavić kaže kako je mogla biti u Zagrebu za „ponoćku“, ali srce joj igra za Plehanom. Marina Martić-Cik realnija je – „život, posao, obitelj, sve sam organizirala u Zagrebu i bilo bi skoro nemoguće sve ovo prenijeti ovdje“

„ Vani smo, imamo šator nemamo pećinu, ali imamo spremno srce da prihvatimo jedni druge, ruku za ruku, da slavimo Gospodina koji je zbog nas postao malen“ – govori fra Mirko pred nekoliko stotina vjernika u improvizovanom crkvenom prostoru na Plehanu.

Snijeg je simbol blagodati, napretka i optimizma, neprestano pada... i pred jutro se formira kolona. Plehan opet ostaje sam dok automobili i autobusi njegovih mještana odlaze negdje drugdje. Do Uskrsa ili narednog Božića...